Radarska astronomija

Radarska astronomija je dio radio astronomije koji uključuje aktivno istraživanje tijela Sunčeva sustava s pomoću radara; mjerenjem vremena potrebnoga za povrat radio vala koji se odrazio od ispitivanoga nebeskog tijela, kao i mjerenjem jakosti i polarizacije odraženoga radio vala. Razvijen u Drugom svjetskom ratu, radar je u astronomiji najprije bio upotrijebljen za točno mjerenje Mjesečeve udaljenosti (madžarski i američki astronomi 1948.), njegova gibanja, te za praćenje meteorskih tragova. Otkriveni su dnevni meteorski rojevi i ustanovljeno je da svi meteori pripadaju Sunčevu sustavu. Nadalje, određivane su udaljenosti planeta, periodi njihove vrtnje (prvo točno mjerenje Merkurova i Venerina perioda vrtnje), dimenzije, reljefne značajke i svojstva tala na površinama planeta. Radari i radarski visinomjeri postavljani su na mnogim svemirskim letjelicama. Do sada su tako ispitivani Venera i Mars, sateliti Jupitera i Saturna, te neki asteroidi ili planetoidi.^[1]

Radarska astronomija je tehnika promatranja obližnjih nebeskih tijela odražavajući mikrovalove od ciljanih objekata i analizirajući refleksije. Ovo se istraživanje provodi već šest desetljeća. Radarska astronomija razlikuje se od radioastronomije po tome što je potonje pasivno promatranje, a prvo aktivno. Radarski sustavi korišteni su za širok raspon studija Sunčevog sustava. Nadograđeni objekti, povećana snaga primopredajnika i poboljšani uređaji povećali su promatračke mogućnosti.

Radarske tehnike daju informacije nedostupne drugim sredstvima, poput ispitivanja opće relativnosti promatranjem Merkura^[2] i pružanjem točne vrijednosti astronomske jedinice.^[3] Radarske slike pružaju informacije o oblicima i površinskim svojstvima čvrstih tijela, koja se ne mogu dobiti drugim tehnikama na tlu.

Oslanjajući se na snažne zemaljske radare (do jednog MW^[4] ), radarska astronomija u stanju je pružiti izuzetno točne astrometrijske informacije o strukturi, sastavu i kretanju tijela Sunčevog sustava.^[5] To pomaže oblikovanju dugoročnih predviđanja utjecaja asteroida i Zemlje, kao što ilustrira nebesko tijelo 99942 Apopis. Konkretno, optička promatranja mjere gdje se tijelo pojavi na nebu, ali ne može mjeriti udaljenost s velikom točnošću (oslanjanje na paralaksu postaje teže kad su predmeti mali ili slabo osvijetljeni). Radar, s druge strane, izravno mjeri udaljenost do tijela (i koliko se brzo mijenja). Kombinacija optičkih i radarskih promatranja obično omogućava predviđanje putanja (orbita) barem desetljećima, a ponekad i stoljećima u budućnost.

Razvoj radioastronomije te izgradnja velikih radioteleskopa omogućili su radarska promatranja površine planeta. Odbijanjem radiovalova i proučavanjem njihovih karakteristika moglo se doći do zaključka o grubosti površine, to jest da li je prekrivena finim pijeskom ili krupnim stijenama, te opaziti topografiju terena. Grubost površine je posebno važan podatak jer je potrebna prilikom odabira mjesta slijetanja budućih landera, pogotovo kod Marsa i Venere. Postoje dva radarska astronomska postrojenja koja su u redovnoj upotrebi, planetarni radar Arecibo i radar Sunčevog sustava Goldstone.

1. ↑ radioastronomija, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
2. ↑ Anderson, John D. (Srpanj 1990.). "Radar and spacecraft ranging to Mercury between 1966 and 1988". Astronomical Society of Australia 
3. ↑ Butrica, Andrew J. 1996. Chapter 2: Fickle Venus. NASA SP-4218: To See the Unseen - A History of Planetary Radar Astronomy. NASA
4. ↑ Arecibo Radar Status. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. ožujka 2016. Pristupljeno 22. prosinca 2012.
5. ↑ Ostro, Steven. 1997. Asteroid Radar Research Page. JPL. Pristupljeno 22. prosinca 2012.